...:::SJENE MOJE DUSE:::...

emocije... emocije koje me snabdijevaju snagom da krenem dalje... ponekad kao u osvetu... nezaslužena patnja kao da je prokletstvo koje se nadvilo nada mnom s odlučnošću da me uništi... da uništi svaki komadić vjere... sa svakim novim dahom kojim se borim protiv tog sotonskog ludila ponekad osjećam kao da imam nadmoć... ali varam se... da... jer, ja sam samo malo biće podređeno toj beskrupoloznoj ustanovi, pojedinim zlim i bolesnim umovima bića koji sami sebe nazivaju profesorima... taj podsmijeh nakon upisane jedinice potkrijepljen zlobnim komentarom kao da mi čupa utrobu, kao da mi istiskuje zrak iz pluća... preplaljuje me vrućina, crvenilo.... sramota... zašto se zemlja jednostavno ne raspolovi... zašto nas ne pogodi potres, tsunami... bilo što? da barem nestane, da barem zaboravim taj trenutak... zapravo, sve trenutke koje me vežu sa njom... da ju nikad ne vidim... nikad mi nije bilo jasno kako netko može uživati u tuđoj boli... u boli koju sam nanosi svojim neznanjem ili bez želje da pouči kako bi spadalo... tuga ponovno... i suza koja samo klizne niz obraz odraz su nezadovoljstva i poniženosti... osjećaj vlastite gluposti mori me iz dana u dan bez nade da će prestati... ali opet... pobjeda je najbolja osveta... i onda ponovno krećem u novi dan s ono malo nade što je ostalo u dnu... dnu pandorine kutije koju je otvorila ona...ona...

Sjećate li se lektire u 1. osnovne, Pale sam na svijetu...?
Svatko se ponekad tako osjeća...
No u mene je taj osjećaj postao ustaljen i zapravo mi na neki način godi. Napokon uspijevam razmišljati o svemu-o prošlosti, o budućnosti na onoj "svojoj" žutoj ljuljački... Ponekad se toliko zadubin u razmišljanja i zamišljanja da uopće zaboravim da se ljuljam, a minute prolaze...i prolaze...
Mrak dolazi, ljudi odlaze, a ja se i dalje ljuljam... ne želim otići...
Gledam u prazninu... u stabla...aute...ljude...pse i uz glazbu iz ipoda sve izgleda kao iz filma... A onda se odjednom kadar zaustavi i ja se probudim... Shvatim gdje sam... prostor i vrijeme...
Ponekad mislim na one prekretnice koje su dosle poslije 1. razreda... je li sve to imalo utjecaja? Ili je ovo samo odrastanje... Zašto onda nitko ne odrasta na isti način kao i ja?
Nikad nisam vidjela problem kad sam sama u parku, sama vani... jer samoća zna godit... Kad podignem pogled uhvatim neki kako me gleda kao čudakinju... i opet, na neki način mi se sviđa to...
Jednostavno ne želim biti kao svi drugi... Mrzim se ponašat poput krda, odijevat poput krda... Ako sam zbog tog čudna, neka sam...drago mi je...
Mislim da nije čudno željeti ponovno proživjeti djetinjstvo, nije se čudno ljuljati, klackati, igrati graničare ili žmire.. Nije se čudno željeti vratiti u vrijme kada nije bilo problema, kada nije bilo muke... Znam da živim u mašti, ali da nije nje...nikad se ne bi izgradila kao osoba... Ne kažem da već jesam...
Možda ipak... nisam čudna ja... nego svi ostali...:P

Još jedna epoha je završena. Ili...poluzavršena, da tako kažem zbog popravnog kojeg imam dati 23.8. pa sam pomislila da je pravo vrijeme da ponovno počmem pisat blog...
Jeste li kad primijetili da na kraju svakog završeng djelića života imate neku novu naviku, neku promjenu? Novu frizuru? Stil oblačenja?
Možda je to samo luda mašta ludog djeteta, kakvo sam ja... Sa svojih nepunih 17 godina niti želim biti išta drugo osim toga. Da vidite sedamnaestogodišnjakinju kako se uru i pol neprestano ljulja na žutoj ljuljački šubićevačkog parka sa slušalicama u ušima i osmjehom na licu zbog sreće jer još nije dovoljno velika da nogama udara u stablo pred sobom bili ste pomislili da zapravo ide u školu preko puta teniskih terena?
Ništa čudnije tu istu ne bi bilo vidjeti sa istim slušalicama kako šeće po rivi izbjegavajući ugaziti na procjepe između ploča kojima je ona popločana... S palčevima u džepovima, pogledom u pod, možda nekad i sa suzama u očima...
Nekada je društvo apsolutno nepotrebno, ponekad je najbolji prijatelj onaj koga ne poznajemo, onaj glas iz slušalice koji priča svoju tužnu priču, a mi samo klimamo glavom i suosjećamo...
Pogled u nebo koje obećava, more koje se talasa i njegov miris koji smiruje... savršena kombinacija za zdravi život...
Nema dana da ne pomislim da ne bih mogla živjeti u nijednom drugom gradu osim ovog, da me nijedno drugo more ne bi smirilo, nijedni drugi pogled na nebo, niti krikovi bilo kojih drugih galebova ne bi mi mogli obećati da će sve biti u redu...
Mali smo ljudi u velikom svemiru... no, ponekad se čini da se svaki djelić našega života događa s razlogom, da svaka osoba ima točno određenu ulogu u našem životu... Ne znam, imajte na umu da to govori osoba koja se, dok pušta vodu na wc-u, boji da čudovište ne iskoči iz njega...
Dani tako brzo prolaze, a vrijeme i uspomene su najdragocjenije stvari koje čovjek posjeduje...zapravo NE posjeduje ali su mu dane na korištenje...
Zašto onda ne iskoristiti vrijeme za što više lijepih uspomena!?